Dino Topolnjak: Stratum 2

Slika

Nema sumnje da je danas (*Danas su dobra stara vremena sutrašnjice) mnogima jasno da slika nije naziv za vizualno iskustvo, kao što nije ni prostor za 3D ili fizičko iskustvo. Niti je perspektiva naziv za nešto vidljivo ili nešto slično tome. Bit će da se čovjek umorio od svega što je zapadnu civilizaciju učinilo takvom kakva je ona donedavno bila i kakva još uvijek djelomično jest. Relativizacija je izvedena javno s više osnova, ali čini se da sveopća „nelagodnost  u kulturi“ uz sveopću negaciju obrazovanja proizvodi „kulturu zaborava“. Slika je donedavno bila naziv za vizualno iskustvo (Das Bild, Pitura, Quadro, Pictures, Obraz) i ta su sva iskustva simbolizirana jezikom proizvedena u IMAGE. To bi također trebala biti slika, ali taj naziv više ne apelira na samo jedno iskustvo. I vrijeme je postalo dio tog neiskustvenog prostora zato što informacija – da bi daleko i brzo stigla – mora biti vremenski nelocirana, jednostavna i neopterećujuća u svakom pogledu, kako bi mogla zamijeniti donedavni fizički svijet. Istina, od samog početka, od kada su prethistorici crtali po stijenama i po svojoj koži, slika je bila pojam, a ne vizualna činjenica. Tako je bilo i ostalo kad su radili slike na vazama i zidovima grobnica. Potom  su slike-pojmovi rađeni na  staklima i daskama. Platna su  u  opticaju odnedavno. Zatim, opet više nisu. Svi mogući materijali koje proizvodi suvremeni čovjek, sve to nosi  SLIKU, statičnu i pokretnu. Povijesna se SLIKA otela kontroli; točnije, raskinuta je njezina veza s realnim svijetom, koji nije SLIKA. Zato za nazivom SLIKA poseže svatko, kako mu se hoće. U tom kontekstu, u nizu pokušaja otpora sveopćem kabareu  (**Veselim se kad pada kiša, jer ona pada i onda kad joj se ne veselim) neki slikari još uvijek slikaju na platnu. Taj uzaludni rad upravo govori o prirodi donedavne kulture koja nestaje, a mogla bi se održati, kao suodnos između čovjekovih bioloških mogućnosti i želje za svojevrsnom alkemijom. I kao što slovo ili istočnjački kriptogram simboliziraju i prizivaju i pojam i gestu i misao i zvuk i miris, tako za kulturnog čovjeka, materija može biti nešto drugo. Jao onima koji  u to ne vjeruju. Privući nekoga da gleda i zagleda se u neki komad platna upravo je kulturni čin nagovora na transcendenciju. (***To je tako kao i u slučaju svake znanosti. Na kraju se utvrdi da je sve bilo drugačije.)

Citati:  */ **/ ***/ Karl  Valentin

Tekst: Vladimir Gudac

Dino Topolnjak rođen je 1985. u Čakovcu. Diplomirao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci pod mentorstvom Vladimira Gudca i studirao filmsku režiju na film.factoryu u Sarajevo pod mentorstvom Béle Tarra. Djeluje kao slikar i u filmskom mediju kao redatelj, scenski slikar i scenograf. Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u Rijeci, Zagrebu, Puli, Dubrovniku, Labinu, Berlinu, Düsseldorfu, New Yorku.