Njegovo šestogodišnje putovanje (1595. – 1600.), koje je uključivalo boravke u četirima istaknutim znanstvenim središtima Londonu, Antwerpenu, Parizu i Padovi, omogućilo mu je neposredan kontakt s najvažnijim znanstvenicima ranog novog vijeka, među kojima se izdvajaju François Viète i Galileo Galilei. Za boravka u Rimu (1602. – 1603.) surađivao je s Christophom Claviusom, profesorom matematike u isusovačkom Rimskom kolegiju. Ti su susreti i razmjene mišljenja presudno oblikovali njegov znanstveni razvoj, utjecali na njegove doprinose teorijskoj i eksperimentalnoj optici te hidrostatici, potaknuli sustavan rad na restauraciji izgubljenih djela grčkoga matematičara Apolonija iz Perge te ga ponukali da sastavi dvije zbirke matematičkih problema u kojima je utirao put analitičkoj geometriji. Po povratku u Dubrovnik početkom 1601. godine, posvetio se konstrukciji paraboličnih zrcala za upaljivanje i optičkim pokusima u Betinoj spilji na Pločama. Jedino sačuvano, a najveće Getaldićevo parabolično zrcalo, poklon Marinova brata Jakova kardinalu Barberiniju u znak zahvalnosti, danas čuva National Maritime Museum u Greenwichu, što svjedoči o međunarodnom značenju njegovog rada.
Getaldić je za života objavio šest djela, dok je glavno matematičko djelo De resolutione et compositione mathematica (O matematičkoj analizi i sintezi) za tisak priredio dubrovački isusovac Ignjat Tudišević, a o svom trošku 1630. godine tiskao kardinal Francesco Barberini, zaštitnik Dubrovačke Republike, zamoljen od Marinova najmlađega brata Jakova i triju Marinovih kćeri.
Dubrovačka Republika povjeravala je Getaldiću najzahtjevnije zadatke. Godine 1604. bio je obnovitelj utvrde Pozvizd u stonskom fortifikacijskom sustavu, a 1606.–1607. poklisar harača u Carigradu. Potkraj života, počevši od 1615. godine, obnašao je najodgovornije državničke dužnosti u Republici izuzev kneževe: bio je član Vijeća umoljenih četiri puta, a 1625. član Maloga vijeća.
U djelu Promotus Archimedes (Unaprijeđeni Arhimed, 1603.) Getaldić se iskazao kao vrstan eksperimentator, konstruirao je vlastitu hidrostatsku vagu i primijenio geometrijsku metodu na određivanje relativnih težina za sedam kovina i pet tekućina. Tablica relativnih težina, koju je tom prilikom objavio, doživjela je snažne europske odjeke u znanosti, zlatarstvu i metalurgiji te je bila u općoj uporabi sve do Musschenbroekovih mjerenja u 1730-im. Godine 1625. smislio je geometrijsku metodu za određivanje polumjera Zemlje, ali ga je smrt spriječila da provjeri njezinu valjanost. U primjenama algebarske metode na geometrijske probleme, što ih je proveo u posmrtno objavljenom djelu, Getaldića je tek jedan korak dijelio od osnutka analitičke geometrije, ali je taj prevažan korak, zapis prve algebarske jednadžbe za geometrijski problem, ostvario Descartes 1637. godine.
Uzimajući u obzir Getaldićevu bogatu intelektualnu ostavštinu, kao i dugotrajnu recepciju njegovih istraživanja u europskoj znanosti, obilježavanje 400. obljetnice smrti Marina Getaldića prilika je za sveobuhvatnu afirmaciju dubrovačke znanstvene baštine i njezina mjesta u europskom kontekstu. Obilježavanje ove obljetnice potaknut će ne samo proučavanje i popularizaciju Getaldićeva djela, nego i šire razumijevanje povijesne uloge Dubrovačke Republike u oblikovanju znanstvene misli ranoga novog vijeka.
Na temelju svega navedenog, Gradsko vijeće Grada Dubrovnika 2026. godinu proglasilo je Godinom Marina Getaldića.
Prof. dr. sc. Ivica Martinović
