VESNA POKAS Izložba bez naziva
21-08-2024
Materijalni elementi koje Vesna Pokas unosi u interijer galerije ili eksterijer grada, odnosno hortikulturalnog ambijenta, nisu umjetnički predmeti nego instrumenti katalizacije doživljaja konkretnog prostora. Pritom taj prostor autorica ponajprije sama sebi objašnjava, istodobno potvrđujući njegove značajke i transformirajući ga, kako bi potom upozorila na puninu njegovih potencijala. Često osporava svakodnevnu upotrebu prostora instaliranjem prepreka koje zahtijevaju njegovo alternativno korištenje. Primjerice, u Poreču je krajem devedesetih godina, kao sudionica tamošnjeg Annalea, u uskoj gradskoj ulici postavila metalne šipke koje su onemogućavale uobičajeni svakodnevni pješački promet te su prolaznici bili prisiljeni mijenjati svoj put do zamišljenog odredišta. Time se razbijala dnevna rutina, ali i naglašavao karakter mjesta. Sasvim drugačiji, ali jednako osvještavajući pristup, primjenila je nešto ranije na otoku Lokrumu, na stepeništu Maksimilijanovih vrtova gdje je postavila staklene ploče te time ostvarila više psihološku nego fizičku prepreku, omogućivši zauzvrat koncentrirani pogled posjetitelja na prekrasni prizor i refleks kultiviranog krajobraza iz točke osujećenog pokreta.
Najdrastičniji, gotovo prijeteći tip prepreke autorica kreira 2005. godine u zagrebačkoj Galeriji proširenih medija. Tom prilikom ona postavlja robusnu metalnu polugu sa šiljkom na vrhu, koja poput neke 'aero-kosilice' ravnomjerno pokretana bučnim elektromotorom, kruži kroz prostor, gotovo dotičući zid Meštrovićeve rotonde. U nastojanju da izbjegne nalet 'polumjera' željezne šipke, posjetitelj je bio prisiljen uzmicati pred njom ili je pažljivo slijediti te je tako njegovo kretanje uvjetovano na specifičan način, a percepcija prostora poprimila naročit, neočekivani rakurs.
Tretirajući prostor kao mjesto kontemplacije, umjetnica, osluškujući sugestije njegove posebnosti, u svakom pojedinačnom slučaju osmišljava drugačiji pristup koristeći različite materijale kojima, u privremenoj transformaciji, te posebnosti ističe.
Tako se ponaša i ovom prigodom u Galeriji Forum. Poduzimajući hrabru gestu blokiranja većeg dijela staklene stijene prema ulici ona izvodi transparentan geometrijski crtež egzaktnom linijom nepokrivenog dijela stakla. Sa staklom nastavlja i intervencije u interijeru. Točnije, postavlja niz tankih staklenih cijevi koje povezuju pod sa stropnom gredom tvoreći tako rahli zid i formirajući uski svjetlosni koridor kojim se mijenja uobičajeni smjer kretanja kroz Galeriju.
Osim što je ističe u naslovu, umjetnica u različitim dijelovima prostora i provodi apsolutnu geometriju lika kvadrata. No ne čini to u doslovnom prikazu nego fragmentarno, u in spe naznakama, kako u dvodimenzionalnim tako i u trodimenzionalnim intervencijama. Računa pritom s potencijalom perspektivnog vizualnog doživljaja, odnosno s mogućnošću virtualnog dovršavanja lika. Tako kose linije koje formira bijeli pijesak 'utočen' u staklene cijevi do precizno određenih visina naznačavaju prostorni lik koji odgovara onom na tlu, a nadovezuje se i na onaj formiran na izlogu galerije. Svojom materijalnom i oblikovnom interpretacijom ideja geometrije koju umjetnica provlači kroz cijelu prostornu instalaciju, istodobno i osporava i potvrđuje zatečeni ambijent. U konačnom rezultatu prostor je upravo svojom decentnom transformacijom potpuno 'prizvan sebi', animirana je njegova bit i duh, svaki njegov dio postaje legitiman. Ne samo da se apostrofira i potvrđuje globalni arhitektonski koncept sa svim elementima, poput stupova, stepenica, ograde te njenih sastavnih dijelova, materijala i boje, nego čak i oni infrastrukturni 'uljezi' poput utičnica, klima uređaja, radijatora... postaju nekonfliktni dio opće ustanovljene harmonije.
Najdrastičniji, gotovo prijeteći tip prepreke autorica kreira 2005. godine u zagrebačkoj Galeriji proširenih medija. Tom prilikom ona postavlja robusnu metalnu polugu sa šiljkom na vrhu, koja poput neke 'aero-kosilice' ravnomjerno pokretana bučnim elektromotorom, kruži kroz prostor, gotovo dotičući zid Meštrovićeve rotonde. U nastojanju da izbjegne nalet 'polumjera' željezne šipke, posjetitelj je bio prisiljen uzmicati pred njom ili je pažljivo slijediti te je tako njegovo kretanje uvjetovano na specifičan način, a percepcija prostora poprimila naročit, neočekivani rakurs.
Tretirajući prostor kao mjesto kontemplacije, umjetnica, osluškujući sugestije njegove posebnosti, u svakom pojedinačnom slučaju osmišljava drugačiji pristup koristeći različite materijale kojima, u privremenoj transformaciji, te posebnosti ističe.
Tako se ponaša i ovom prigodom u Galeriji Forum. Poduzimajući hrabru gestu blokiranja većeg dijela staklene stijene prema ulici ona izvodi transparentan geometrijski crtež egzaktnom linijom nepokrivenog dijela stakla. Sa staklom nastavlja i intervencije u interijeru. Točnije, postavlja niz tankih staklenih cijevi koje povezuju pod sa stropnom gredom tvoreći tako rahli zid i formirajući uski svjetlosni koridor kojim se mijenja uobičajeni smjer kretanja kroz Galeriju.
Osim što je ističe u naslovu, umjetnica u različitim dijelovima prostora i provodi apsolutnu geometriju lika kvadrata. No ne čini to u doslovnom prikazu nego fragmentarno, u in spe naznakama, kako u dvodimenzionalnim tako i u trodimenzionalnim intervencijama. Računa pritom s potencijalom perspektivnog vizualnog doživljaja, odnosno s mogućnošću virtualnog dovršavanja lika. Tako kose linije koje formira bijeli pijesak 'utočen' u staklene cijevi do precizno određenih visina naznačavaju prostorni lik koji odgovara onom na tlu, a nadovezuje se i na onaj formiran na izlogu galerije. Svojom materijalnom i oblikovnom interpretacijom ideja geometrije koju umjetnica provlači kroz cijelu prostornu instalaciju, istodobno i osporava i potvrđuje zatečeni ambijent. U konačnom rezultatu prostor je upravo svojom decentnom transformacijom potpuno 'prizvan sebi', animirana je njegova bit i duh, svaki njegov dio postaje legitiman. Ne samo da se apostrofira i potvrđuje globalni arhitektonski koncept sa svim elementima, poput stupova, stepenica, ograde te njenih sastavnih dijelova, materijala i boje, nego čak i oni infrastrukturni 'uljezi' poput utičnica, klima uređaja, radijatora... postaju nekonfliktni dio opće ustanovljene harmonije.
Sigurnost gotovog artefakta i relativno lagodnog korištenja galerijskog skrovišta Vesna Pokas zamjenjuje neizvjesnom avanturom suočavanja s ambijentom, ispitivanjem njegovog značaja i zračenja. Pristupa mu, koliko s prijateljskim razumijevanjem toliko i suprostavljajući se njegovu konvencionalnom korištenju. Stoga je njezina umjetnost vibrirajuća i živa, naizmjence uhvatljiva i izmičuća, a boravak u 'korigiranom' prostoru i njegov novi, odnosno pojačani doživljaj, ekvivalent je susretu s našom vlastitom duhovnosti, izvan i iznad materijalnih premisa koje je uokviruju.
Antun Maračić
* tekst iz kataloga za izložbu " U kvadratu", Galerija Forum, Zagreb,2017.
